Migranti u Ceuti traže azil i odbijaju povratak u Maroko

Oni su među procijenjenih 5.000 do 8.000 migranata koji su ostali u Ceuti nakon masovnog prelaska granice prije dvije sedmice, kada je više od 72.000 ljudi ušlo na ovu malu teritoriju s oko 80.000 stanovnika. Velika većina njih dobrovoljno se vratila u narednim danima, izvještava Reuters.

Zbog preopterećenosti gradskih resursa, većina migranata živi u teškim i nesigurnim uslovima na plaži El Trampolin ili na periferiji grada, čekajući priliku da nastave put prema kontinentalnoj Evropi.

„Spavamo pored mora, na hladnoći i u lošim uslovima. Mnogo patimo“, rekao je Ayoub Elarroud iz Tetouana u Maroku, dodajući da policija migrantima onemogućava odlazak u centar grada.

Protestanti su nosili španske zastave i transparente s porukama „Ne želimo se vratiti u Maroko“ i „I mi smo ljudi“, dok su uzvikivali parole poput „Umorni smo“ i „Treba nam rješenje“. Na kamenitoj obali iza njih neki migranti prali su odjeću, dok su drugi pecali improviziranim štapovima od bambusa.

Ranije ove sedmice ministar unutrašnjih poslova Fernando Grande-Marlaska rekao je da migrantima koji su neregularno ušli u enklavu neće biti dozvoljeno da ostanu u Ceuti, putuju u kontinentalni dio Španije ili dobiju legalni status, osim u rijetkim slučajevima koji uključuju ekstremnu ranjivost.

Zdravstvene službe pod pritiskom

Predsjednik medicinskog odbora Ceute Enrique Roviralta rekao je za radio Onda Cero da su zdravstveni radnici u gradu, kojih nema mnogo, iscrpljeni. Također je kritikovao ono što je opisao kao spor odgovor centralne vlade.

Roviralta je dodao da se pojavljuju bolesti poput zarazne dijareje i šuge, dok je sve više povreda povezanih s nasiljem, uključujući slomljene noseve i ubodne rane.

Ministrica zdravstva Monica Garcia u nedjelju je odbacila tvrdnje da su lokalne zdravstvene službe „kolabirale“, ali je priznala da su pod velikim pritiskom.

„Povezivati migraciju s bolešću nepravedno je i ksenofobično“, rekla je novinarima u Ceuti, dodajući da među migrantima postoji umjeren rizik od pojave epidemija, dok je taj rizik za lokalno stanovništvo nizak.

Većina Marokanaca s kojima je razgovarao Reuters rekla je da su ih na odlazak pokrenuli loši uslovi rada u njihovoj zemlji, uprkos tome što mnogi među njima imaju visoke kvalifikacije.

Mohammed Ouanzar, 39-godišnji stručnjak za automatizaciju iz Feza, rekao je da mu prosječna mjesečna plata od 3.000 dirhama, odnosno oko 324 dolara, nije omogućavala da kupi dom ili osnuje porodicu.

„Kada sam stigao na špansko tlo, osjećao sam se kao da sam ponovo rođen“, rekao je. „Radije bih umro nego da se vratim.“

Hicham Chikir (25) rekao je da većina ljudi želi raditi u Evropi.

„Ako je neko loš, policija ga može vratiti“, dodao je.

Izbjeglice iscrpljene

Emmanuel, 30-godišnji električar koji je pobjegao iz sukobima pogođenog sjeveroistočnog dijela Nigerije, rekao je da je odlučio krenuti na opasno četveromjesečno putovanje kroz Niger, Alžir i Maroko jer su njegova djeca prestala ići u školu zbog straha da će biti oteta.

„Borim se za bolji život za njih“, rekao je, dodajući da bi prihvatio bilo koji posao koji mu bude ponuđen.

Mohammad Ismail Hossain (34) napustio je Bangladeš prije više od dvije godine, nakon masovnog ustanka 2024. godine. Prošao je kroz Indiju, Pakistan, Irak, Siriju, Egipat, Libiju i Alžir – uglavnom pješke – i svjedočio smrti brojnih saputnika od žeđi u pustinji.

Ousmane iz južnog Senegala rekao je da traži azil jer je bio proganjan zbog svoje seksualne orijentacije, ali još nije dobio odgovor od lokalnih nevladinih organizacija kojima se obratio.

„Najgore je čekati cijeli dan i nemati ništa raditi, stalno provjeravati elektronsku poštu“, rekao je.

(Vijesti.ba)