Dan kada je Beograd ustao: 26 godina od pada Miloševića

Na protest 5. oktobra 2000. u centru Beograda slile su se stotine hiljada ljudi iz svih krajeva Srbije, isprovocirane odlukom Republičke izborne komisije da ne prizna pobjedu predsjedničkog kandidata višestranačke Demokratske opozcije Srbije (DOS) Vojislava Koštunice na izborima 24. septembra te godine.

Koaliciju DOS činilo je heterogenih 19 stranaka, a od Miloševića je traženo da do 5. oktobra prizna poraz na saveznim, lokalnim i predsjedničkim izborima. Zatražena je i ostavka uprave državne televizije (RTS) kako bi se otvorio prostor za objektivnu uređivačku politiku javnog servisa umjesto dotadašnje ogoljene režimske propagande.

Opozicija je, pozivajući svoje pristalice na protest, insistirala na činjenici da je Vojislav Koštunica osvojio 52,54 posto glasova, odbacujući pokušaj vlasti da održi drugi izborni krug.

Vjera u demokratiju i tragičan preokret

Ulice Beograda, posebno četvrt ispred zgrade tadašnje Savezne skupštine, 5. oktobra 2000. preplavile su stotine hiljada Beograđana i ljudi koji su od jutra pristizali iz svih krajeva Srbije autobusima, ličnim automobilima, kamionima, neki čak rušeći policijske blokade bagerima.

Okupirana je zgrada parlamenta, tada djelomično opljačkana, zapaljena i devastirana, a demonsstranti su zauzeli i zgradu RTS-a, istjeravši upravu.

Policija i njezine specijalne jedinice krajem dana stale su na stranu demonstranata. Tokom protesta stradalo je dvoje ljudi – demonstrantica i policajac, dok je 65 osoba povrijeđeno.

Pod tim pritiskom, Milošević je 6. oktobra 2000. priznao poraz, a Koštunici čestitao na pobjedi.

Mnogi građani Srbije vjerovali su da je to konačan poraz autoritarnog režima i da su nastupile korjenite demokratske promjene, uzdajući se u vladu reformatorskog premijera Zorana Đinđića.

No idila demokratije potrajala je vrlo kratko - premijer Đinđić ubijen je u atentatu 12. marta 2003., a ideološki heterogena demokratska opozicija ubrzo se potpuno raspala. Konzervativac Vojislav Koštunica povukao se s političke scene, vodeća Đinđićeva Demokratska stranka rasula se u nekoliko frakcija, a ni ostali pobjednici historijskog 5. oktobra 2000. nisu uspjeli ostati privrženi datim obećanjima niti ih dosljedno provesti u djelo.

Četvrt stoljeća od tog, nesporno značajnog, datuma u novijoj historiji Srbije, danas će rijetki objektivno i uvjerljivo tvrditi da je taj "historijski bljesak demokratije" zemlju pogurao velikim koracima u evropsku porodicu cijenjenih nacija.

Vlast u Srbiji, četvrt stoljeća kasnije, dijele politički potomci Miloševićeva režima. Njegova Socijalistička partija Srbije (SPS), koju vodi Ivica Dačić, ključni je koalicijski partner dominantne Srpske napredne stranke (SNS), derivata Srpske radikalne stranke haškog optuženika i nekadašnjeg Miloševićeva koalicijskog partnera Vojislava Šešelja.

Nekad bliski Šešeljev saradnik te ministar informisanja u vladi pod Miloševićem 1999., Aleksandar Vučić duže od desetljeća alfa je i omega vlasti u Srbiji.

No, posljednjih je godina njegov autoritarni režim opterećen brojnim aferama, korupcijom i sumnjivim projektima, državnim dugom koji je premašio 38 milijardi eura i političko-ekonomskim labirintom između Evropske unije, čijem članstvu teži, te Rusije i Kine, koje vidi kao svoje vjerne prijatelje i partnere.

Slobodan Milošević je zbog optužbi za ratne zločine izručen sudu u Den Haagu u vrijeme vlade prvog demokratski izabranog premijera Zorana Đinđića, a preminuo je 2006. u zatvoru u Scheveningenu, ne dočekavši presudu.

Na vlasti je bio nešto duže od 10 godina.

Prijevremeni izbori u Srbiji su raspisani nakon što je Vučić 27. septembra podnio ostavku na dužnost šefa države, skrativši tako svoj drugi mandat za više od sedam mjeseci kako bi predvodio SNS na izborima. Zakazani su za 25. oktobar.

Vučić, kojeg Ustav ograničava da se kandiduje za treći predsjednički mandat, nakon ostavke izjavio je da, ukoliko SNS osvoji većinu mandata, očekuje mandat premijera, što bi naprednjacima omogućilo da zadrže i učvrste vlast i nakon 14 godina, od pobjede na izborima 2012.

Studentsku listu kandidovao je studentski pokret, predvodeći skoro dvogodišnje protuvladine proteste, potaknute pogibijom 16 ljudi u padu nadstrešnice na tek renoviranoj željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine, zahtijevajući odgovornost vlasti za novosadsku tragediju, korupciju i politički utjecaj na institucije, posebno pravosuđe.

Tu listu, koja okuplja profesore, naučnike, nastavnike, stručnjake, glumce, sportiste i brojne pojedince iz šireg društvenog i političkog spektra, Vučić vidi kao glavnog suparnika listi SNS-a, optužujući ih kako žele 'zaustaviti Srbiju' i tvrdeći da iza njih stoje strane službe i agenti, ne navodeći za to dokaze.

(Vijesti.ba)