Prva kolektivna dženaza u Potočarima dala je smiraj za 600 žrtava genocida

To je bila prva od tri kolektivne dženaze održane te godine u Memorijalnom centru Potočari.

Nakon prve, druga dženaza obavljena je 11. jula, kada su ukopane 282 žrtve, a treća 20. septembra 2003. godine, kada je ukopano 107 osoba. Ukupno je te godine ukopano 989 žrtava genocida.

O pronalasku posmrtnih ostataka žrtava, njihovoj sudbini i grobnicama koje su ledile krv u žilama svjedočili su istražitelji Instituta za nestale osobe u Bosni i Hercegovini.

Prva kolektivna dženaza, kako je u razgovoru za Preporod.info kazala Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH, bila je potresan trenutak koji je simbolizirao početak organiziranog vraćanja dostojanstva onima koji su sistematski ubijani.

Kaže da je većina žrtava, koje su na današnji dan prije 23 godine ukopane, pronađena u velikim primarnim i sekundarnim masovnim grobnicama, poput onih u Glogovoj i Cerskoj.

– Proces je tada bio izuzetno težak. Radilo se o ručnom otkopavanju, pregledu ogromnih količina zemlje i pokušajima da se, uz tada tek nadolazeću pomoć DNK analize, sastave tijela koja su često bila izmještana iz primarnih u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Svaka sudbina je teška, ali godine žrtava govore o razmjerama bezumlja. Među tada ukopanima najmlađa žrtva bio je dječak koji je u trenutku smrti imao svega 15 godina. S druge strane, najstarija žrtva bio je starac od 84 godine. To je jasan dokaz da niko nije bio pošteđen – ni dijete koje je tek počelo živjeti, ni starac koji je već bio na zalasku života – kaže Fazlić.

Prema njenim riječima, Institut je postao stub pravde za porodice.

– Institut je jedina nada porodicama da njihovi najmiliji neće ostati samo broj ili "nestala osoba", već ime i prezime s nišanom. Bez ovog institucionalnog okvira potraga bi davno utihnula. Međutim, danas je proces neuporedivo teži i mučniji. Monstruozno je ubijanje istine u procesu u kojem su tijela bagerima prekopavana i premještana iz primarnih u sekundarne, pa čak i tercijarne grobnice. Danas, trideset godina kasnije, borimo se s prirodom i šutnjom. Teren se promijenio, šume su prekrile mjesta zločina, a mi više ne tražimo samo grobnice, već fragmente kostiju. Danas se oslanjamo na satelitske snimke i sofisticirane sonde, ali tehnologija ne može nadomjestiti ljudsku savjest koja nedostaje. Pronalazak samo jedne koščice danas je ravan čudu, ali mi ne odustajemo, jer svaka ta kost je cijeli jedan čovjek – navodi Fazlić.

Osvrnula se i na najteže trenutke u ovom poslu. One koji te trajno obilježe.

– Vidite majku koja 30 godina čeka poziv i kada on stigne, ona se ponovo slomi, ali u istom dahu zahvali Bogu što će imati gdje spustiti cvijet i proučiti Fatihu. Kada majci, koja je tri decenije budna čekala vijest, na licu mjesta saopštite da smo pronašli samo dio tijela, recimo jednu podlakticu ili ključnu kost, svjedočite nevjerovatnom paradoksu ljudske duše. To je mješavina neopisivog bola zbog definitivnog gubitka nade i neobičnog olakšanja jer potraga prestaje. Naš zadatak tada prestaje biti administrativni; tu smo da tim ljudima budemo oslonac dok pokušavaju u tim malim fragmentima kostiju prepoznati svoje sinove, braću i očeve. To je trenutak u kojem se, uprkos svemu, pobjeđuje namjera zločinca da žrtva zauvijek nestane – navodi Fazlić.

Kaže da se u Bosni i Hercegovini traga za još oko 7.573 osobe, od čega značajan broj otpada na žrtve genocida u Srebrenici.

– Najveća prepreka nije ni vrijeme ni nepristupačan teren, već onaj strašni “zid šutnje”. Danas znamo da postoje ljudi koji svaku noć liježu u krevet znajući gdje su grobnice. Ti ljudi su nekadašnji vozači bagera, pratioci transporta, komšije ili saborci onih koji su činili zlodjela. Njihova šutnja je, zapravo, produženi zločin. Genocid i dalje traje dokle god su tijela žrtava skrivena po vrtačama i deponijama, namjerno rasuta da nikada ne budu sastavljena – kaže Fazlić, piše Preporod.info.

Porodicama je uputila jasnu poruku: "Niste sami i nećemo odustati dok i posljednja kost ne bude pronađena."

Jasna je bila i poruka predstavnicima vlasti: "Pronalazak nestalih mora biti izuzet iz svake politike; to je civilizacijski dug ove države prema nevinim žrtvama."

Posebno se obratila onima koji znaju istinu, a šute: "Vaš grijeh ne prestaje smrću žrtve, on raste svakim danom vaše šutnje. Olakšajte svoju savjest, budite ljudi makar u ovom zadnjem činu i recite gdje su kosti. Porodice ne traže osvetu, one samo traže pravo na grob – onaj mali komad zemlje na kojem će moći spustiti ruku i znati da je njihovo dijete tu."

– Smiraj žrtava nije samo pitanje prošlosti, to je jedini temelj na kojem možemo graditi mirnu budućnost – poručila je Fazlić.

(Vijesti.ba)