Srbija kao toksični bivši: Svaki dan podsjeća zašto je raskid bila dobra ideja

"Ali uvijek možemo reći da makar nijesmo u zajednici sa Srbijom. I u toj tvrdnji nijesam nimalo ironičan. Vlasti Srbije nam iz dana u dan pokazuju zašto je obnavljanje nezavisnosti bila jedna sjajna ideja. Da ne stajem na muku ženama, koje su zasigurno veće i češće žrtve otrovnih partnerskih odnosa, prebaciću se u njihove cipele i reći da se Srbija ponaša kao toksični bivši momak.

Šalje pijane poruke, prijeti vam, dere se i dobacuje kad vas sretne po gradu, i dalje misli da ste vi tu njega nešto zajebali i da nijeste dovoljno zahvalni na njegovim zlostavljačkim obrascima koje je pakovao u „ljubav“.

Onda u prolazu čujete da je ispred kafane stiskao neku drugu uplakanu djevojku za ruku, uz povike: „Lažeš, kurvo!“. I pomislite – jebote, kakav sam ja metak izbjegla kad sam pobjegla od ovog ludaka.

Pogledajte Srbiju koju Aleksandar Vučić non-stop drži na ivici građanskog rata. Srbiju koja pokušava da izbavi Ratka Mladića da se „liječi kući“ (da bi mogli da mu organizuju doček u vidu zločinačkih orgija), koja šalje batinaše na studente, koordinira manijake da gaze automobilima demonstrante, ubija ljude po zatvorima da bi namjestila slučaj, diriguje kriminalnim grupama da bi pokrala izbore, otkupljuje sve opozicione medije, plasira tabloidne bljuvotine i udarce ispod pojasa na svakom mjestu i u svakoj prilici.

I onda kada pola zemlje izađe na proteste protiv vlasti, opet mu ne mogu ništa. Manijak drži sve poluge moći i ne mari ni za kakvu vrstu društvenog morala ili odgovornosti.

Drži se vlasti kroz onu prijetnju: „Ili ćeš biti moja ili ničija“. Na isti način pokušava da žonglira onim starim radikalskim maštarijama: malo Kosovo, malo Republika Srpska, malo Crna Gora, malo novi projekat Velike Srbije, tzv. “srpski svet”. Fantazira, prijeti, koristi silu, a na kraju ostane sam sa svojim kompleksima. Kao svaki manijak koji ne može da prihvati da su ljudi oko njega pobjegli glavom bez obzira, ne jer je problem u njima, nego upravo u njemu.

Fromm je govorio da je opsesija posjedovanjem uvijek povezana sa strahom od gubitka kontrole. Zato se zvanična Srbija prema Crnoj Gori ne ponaša kao brat, kako su to nacionalisti dugo pokušavali da predstave, nego kao nasilnik koji ne može da prihvati da nema pravo na tuđi život.

Onda to začini pasivno-agresivnim tonom „Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voljeli više nego vi nas.“

Znam da ovo zvuči kao nešto što bih ja napisao u prenesenom značenju, da se približim metafori o nasilniku, ali nije – ovo je stvarni citat predsjednika Srbije. Zatim je svoje obraćanje nastavio kukumakanjem nad time što je bivša nastavila dalje, kako je on bolji od svih njenih sadašnjih veza (poput one sa Hrvatskom), ali ona to, gle čuda, ipak ne cijeni. Malo ko toliko pati od sopstvenog kompleksa nadmoći kao regionalni šovinista sa sindromom ostavljenog partnera.

Pritom ima nešto posebno jadno u imperijalnom projektu koji stalno cmizdri i glumi istovremenu svemoć i konstantnu ugroženost.

Dvadeset godina nakon referenduma radikali i dalje kukaju kako su pokradeni, kako su (bili) ugroženi, dok činjenice govore suprotno. Svaki glas za zajedničku državu vrijedio je više. Za „DA“, prag za referendum je bio 55 odsto. Svi uslovi su bili postavljeni u njihovu korist. I opet ne valja. Ugroženost je, stvarno, prije svega stanje svijesti.

Ali to više rijetko đe prolazi.

Te 2006. godine je za DA glasalo nešto više od 55 odsto građana/ki Crne Gore. Danas, nezavisnost podržava 75 odsto građana/ki. Što nije toliko dokaz toga koliko nama dobro ide, nego toga koliko su razne verzije radikala sjebale Srbiju; u toj mjeri da i ljudi koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi ipak ne bi voljeli da im zvanični Beograd kroji kapu. Kao: sve je to kul, Aco Srbine, ali samo ti budi što dalje od nas.

Svetlana Kana Radević je u čast pobjede antifašizma napisala: „Pogledajte sunce nad ovim brdom, neka vas svjetlost opominje što je mrak.“ Sada, dvadeset godina kasnije, možemo pogledati u mrak „naprednjačke” Srbije i podsjetiti se što je svjetlost.

Uz sve mane, može se reći da smo stvarno izbjegli metak. Pobjegli smo od ludaka prije nego što je zaključao vrata. Nema tu nikakve ljubavi. Samo potreba za kontrolom".

(Vijesti.ba/CdM.me)