2°C
Mostar 6°C
Tuzla 3°C
Banja Luka 6°C
Bihać 6°C
Powered by Dark Sky

18.02.2020 / 20:00 BiH - Kako je i zbog čega nastala

Hasan Nuhanović: Šta je "Fondacija Nuhanović"

Hasan Nuhanović: Šta je "Fondacija Nuhanović"
Hasan Nuhanović / Vijesti.ba
Tužba koju sam pokrenuo protiv države Holandije 2003. godine tek je 2008. godine rezultirala prvostepenom presudom na Sudu Haškog distrikta.

Po toj presudi Holandija nije odgovorna za smrt moje porodice, oca, majke i brata, kao ni električara Holandskog bataljona UNPROFORa u Srebrenici, Rize Mustafića, čija se četveročlana porodica mojoj tužbi pridružila od samoga početka. Porodica Mustafić je odmah nakon rata odselila u Holandiju. U slučaju porodice Mustafić ubijeni Rizo, muž i otac oštećenih, bio je uposlenik Holandskog bataljona, a u mojem slučaju sam ja bio uposlenik UNa, a moja je tročlana porodica ubijena.

Sve vrijeme nas je zastupala Liesbeth Zegveld, advokatica koja je svoju praksu bila tek započela u Holandiji. Ona je u tom momentu imala trideset tri godine a ja trideset i pet.

Međutim, po našoj žalbi donesena je 2011. godine drugostepena presuda koja kaže da država Holandija jeste odgovorna za smrt „...tri muslimana“: Ibre Nuhanovića (moj otac), Muhameda Nuhanovića (moj brat) i Rize Mustafića, otac i muž porodice Mustafić.

Neću u ovom tekstu ulaziti u problematiku u vezi terminologije koju je sud koristio gdje u presudi tri žrtve genocida naziva „muslimanima“ a ne ljudima, osobama, izbjeglicama, građanima Bosne i Hercegovine, i u vezi toga zašto je drugostepena presuda moju majku Nasihu Nuhanović isključila kao žrtvu. Moja majka ni tom a ni sljedećom presudom nije navedena kao žrtva, barem ne u smislu da je država Holandija odgovorna za njenu smrt.

Da bih opisao neke od događaja važnih za ovaj tekst morao sam prvo napraviti ovaj uvod.

Država Holandija je onda podnijela žalbu na ovu drugostepenu presudu Suda Haškog distrikta i cijeli je predmet otišao pred Vrhovni sud Holandije. Jedna od očiglednih razlika između ovih sudova je bila ta da su i prvostepeni i drugostepeni sud imali po tri člana u vijeću dok Vrhovni sud Holandije ima devet članova, pored drugih pravnih zavrzlama u koje ovdje neću ulaziti te je i taj sljedeći korak bio sasvim neizvjesan. Bila je to za mene jedna duga, iscrpljujuća borba u koju sam pored svih drugih obaveza uložio energiju, jedanaest godina života, i svoje poznavanje cijelog slučaja, a koji sam prije pokretanja tužbe već bio detaljno opisao u knjizi „Pod zastavom UNa“. U knjizi sam sam posložio činjenice, hronologiju, brojne dokumente o odgovornosti medjunarodne zajednice za pad Srebrenice i masovne egzekucije koje su uslijedile.

Na dan 6.09.2013. godine Vrhovni sud Holandije je potvrdio presudu drugostepenog suda i time je ovaj slučaj okončan nakon jedanaest godina suđenja, desetine ročišta, stotine stranica podnesaka, i najmanje trideset mojih odlazaka u Hag.

Sada ću preći na ono zbog čega pišem ovaj tekst, a to je činjenica da je kao nusprodukt ovog sudskog slučaja nastala Fondacija Nuhanović. Na internetu mogu vidjeti da je ova fondacija veoma aktivna i da se bavi vrlo teškim slučajevima kršenja ljudskih prava od strana država na više mijesta u svijetu.

Kako je nastala Fondacija Nuhanović

Naime, nakon što je prvostepeni sud 2008. godine presudio da država Holandija nije odgovorna, advokatica Liesbeth Zegveld me je u pripremi za sljedeći korak koji nas je čekao više puta kontaktirala telefonom, kao što je to obično i činila tokom cijelog ovog postupka. Rekla mi je da više nije sigurna da ćemo „dobiti“ ovu tužbu. Liesbeth to nije nikada ni bila, niti su postojale bilo kakve garancije da ćemo na sudu dokazati odgovornost države Holandije. Naravno, Liesbeth je znala da moj glavni motiv za pokretanje tužbe nije bio da se po svaku cijenu slučaj dobije na sudu, već je bio da konačno državu Holandiju, njeno sudstvo, njena ministarstva odbrane i vanjskih poslova, prisilim da se bave ovim slučajem ozbiljno te da prestanu igrati igru koju su samnom igrali dok sam se sa njihovim predstavnicima sastajao izvan suda – a to je bilo negiranje bilo kakve odgovornosti i negiranje samih istorijskih činjenica, a što je država Holandija nastavila da radi sve do poslednje sekunde kada je konačno Vrhovni sud presudio da je Holandija odgovorna.

Dakle, negiranje činjenica o događajima iz jula 1995. godine u i oko Srebrenice nije svojstveno samo srpskoj strani – to se događa sve vijeme i od strane Holandije i Ujedinjenih Nacija, do dan-danas. Ima tu velikog udjela i Francuska zbog svoje uloge, prije svega njenog generala Žanvijea, i Velike Britanije zbog uloge njenog generala Ruperta Smita, i tako dalje, ali o tome neki drugi put.

Advokatica Liesbeth mi je predložila sljedeće: „Ako ne uspijemo na sudu dobiti ovaj slučaj, tvoja porodica bi trebala biti upamćena u istoriji, a sa njima i sve druge žrtve genocida. Zbog toga sam planirala da osnujem fondaciju čije naziv će biti po tvojoj ubijenoj porodici - Fondacija Nuhanović. Fondacija će se baviti sličnim slučajevima u svijetu i novac koji bude prikupljen biće upotrijebljen za pokrivanje sudskih troškova, odnosno troškova advokata u takvim slučajevima u budućnosti.“

Meni se ideja odmah svidjela. Liesbeth mi je poslala dokument koji sam trebao potpisati čime bih joj  dao saglasnost da se prezime moje porodice može koristiti u ovu svrhu. Dokument, na engleskom jeziku, bio je sačinjen na manje od jedne stranice. Sadržavao je klauzulu prema kojoj ja od fondacije neću imati bilo kakvu materijalnu korist, sa čime sa se naravno odmah složio. Međutim, nisam se složio sa klauzulom prema kojoj bih ja prezime dao na korištenje Fondaciji Nuhanović bespovratno.

Tražio sam da se rečenica ispravi jer ja ne mogu potpisati takav dokument. Jer, kako ja mogu znati čime će se tačno baviti ta fondacija u budućnosti, a svoje prezime više ne bih mogao povući.

Liesbeth mi je ubrzo poslala novu verziju sa rečenicom koja je zamijenila onu iz prvog dokumenta, a u kojoj je pisalo da: ja odobravam korištenje prezimena Nuhanović, te da imam pravo da svoje prezime povučem „u slučaju očigledne zloupotrebe“.

Ova fondacija postoji već desetak godina koliko ja znam. Iznos sredstava koje je do sada uspjela prikupiti na godišnjem nivou je po mom shvatanju relativno mali za jednu fondaciju ove vrste. Prije nekoliko godina na internet stranici fondacije sam pročitao da je iznos te godine bio oko 120,000 Eura, a prošle godine svega oko 20,000 Eura. Sve prihode fondacija prikaže godišnje na svojoj internet stranici.

O radu fondacije svih ovih godina sam mogao saznati jedino sa njihove internet stranice, te kroz razgovor sa Frederiek de Vlaming, direktoricom fondacije, sa kojom sam se za sve ovo vrijeme sastao nekoliko puta prilikom njenih dolazaka u Sarajevo gdje je prisustvovala na konferencijama, ili prilikom mojih odlazaka u Holandiju.  

Frederiek de Vlaming je inteligentna, vrijedna žena koja se bavi krivičnim pravom i poznaje kompletnu genezu rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kao i drugih međunarodnih i državnih sudova koji se bave problematikom ratnih zločina.

No, razlog zbog kojega pišem ovaj tekst, pri čemu ne smatram da će ga Frederiek de Vlaming, ili drugi ljudi iz fondacije smatrati problematičnim u bilo kojem smislu, je taj da sam prateći njihov rad preko službene internet stranice shvatio da se fondacija bavi slučajevima koje lično smatram prilično rizičnim, prije svege u političkom smislu, odnosno da samo pokretanje ovakvih slučajeva ima veliku specifičnu političku težinu.

Mogu takođe reći da se do sada slažem sa politikom rada fondacije i da mi je drago što se fondacija upustila u ovakvu vrstu slučajeva, ali isto tako smatram da se ja u vezi sa tim trebam oglasiti – prije svega da bih pojasnio svoj status u odnosu na ovu fondaciju, a koji je sadržan isključivo u tome da sam ja dao saglasnost da fondacija koristi prezime moje ubijene porodice, odnosno moje prezime, i da ja sa tom fondacijom, njenim poslovanjem, njenom politikom, njenim radom nemam ama baš nikakve veze.

Jedna od stvari koja me je nagnala da se oglasim na ovaj način su sljedeći slučajevi, odnosno tužbe protiv država, ili neki pravni koraci u tom smjeru, a na kojima fondacija radi. Sve to saznajem sa službene stranice fondacije:

- Bosna, Hrvatska, Srbija, Kosovo

- Afrika: Somalia, Darfur, Sudan, Uganda.

- Sirija

- Dronovi (korištenje dronova za ciljane egzekucije/atentate, pretpostavljam)

- Irak: slučaj žrtava bombaškog napada u Mosulu.

- Izrael: slučaj koji mi je do sada najviše skrenuo pažnju. Radi se o tužbi upućenoj lično komandantu Izraelskih snaga odbrane (Chief Commander of the Israeli defense forces) za ubistvo šest civila tokom napada na Gazu 2014. godine, a u ime jedinog preživjelog srodnika žrtava.

Koga zanima može dalje podatke pronaći na internet stranici fondacije. Advokatica Liesbeth Zegveld se, nakon moga slučaja, da li u saradnji sa fondacijom ili ne nisam siguran, bavila slučajem vezanim za otmicu voza u Holandiji 1977. godine koju je počinila grupa Indonežana, koju su holandske vlasti označile kao terorističku. Holandske specijalne policijske snage angažovane kako bi se riješila ova talačka kriza likvidirale su prilikom operacije većinu otimača. Tužba pokrenuta protiv Holandije tvrdi da otimači nisu morali biti ubijeni te da je došlo do prekomjerne upotrebe sile, koliko sam shvatio. Dakle, ni slično mom slučaju za ulogu holandskih snaga UNa u Srebreničkom genocidu, ali ostavljam Liesbeth i fondaciji da biraju slučajeve i klijente i prosuđuje o tome da li je došlo do kršenja zakona.

Liesbeth se takođe bavila odštetom za porodice brojnih ratnih zločina koje su počinili pripadnici holandske vojske i policije nad lokalnim stanovništvom u Indoneziji nekoliko godina nakon završetka drugog svjetskog rata.

Dakle, smatrao sam nužnim da se javno oglasim u vezi sa nazivom ove fondacije koja je registrovana sa sjedištem u Amsterdamu. Mogu reći da podržavam njihov dosadašnji rad, jer se uglavnom radi o slučajevima sličnim mom slučaju u kojem me je zastupala Liesbeth Zegveld. Još jednom naglašavam, jedina veza između ove fondacije i mene je ta što sam 2008. godine potpisao saglasnost da fondacija može koristiti prezime moje ubijene porodice u svom nazivu.

Naravno, tu bih dodao i inspiraciju koju su osnivači fondacije pronašli u mojoj pravnoj bitci.

Ako bilo ko u svijetu bude dostigao barem djelić pravde uz pomoć ove fondacije biće mi čast što su njeni osnivači izabrali da njen naziv sadrži prezime moje porodice ubijene u Srebreničkom genocidu. A iako ne uspiju “dobiti” ove tužbe, biće mi čast što su barem pokušali i što je svijet saznao za ove slučajeve.


Piše: Hasan Nuhanović

(Vijesti.ba)

Izdvajamo