Kajanje iza rešetaka: Mogu li priznanja promijeniti odnos prema ratnim zločinima?

U toj izjavi naveo je da su mu posebno teško padali zločini počinjeni od strane pripadnika srpskih snaga koji su ih opravdavali kao “odmazdu”, te je istakao da zbog toga duboko žali i izvinjava se. Dodao je i da prihvata presudu nakon dugotrajnog sudskog postupka koji je trajao oko dvije decenije, uključujući i utvrđeno učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Stanišić je jedan od više haških osuđenika koji su tokom postupaka ili kasnije, pri traženju ranijeg izlaska iz zatvora, davali priznanja ili izvinjenja.

Stručnjaci za tranzicijsku pravdu, s kojima je razgovarao Detektor, smatraju da takve izjave mogu biti važan doprinos suočavanju s prošlošću, iako upozoravaju da su društveni narativi i dalje snažno oblikovani etničkim interpretacijama rata.

Predstavnik Centra za nenasilnu akciju (CNA) Nedžad Novalić navodi da ovakva priznanja mogu imati vrijednost kao historijski izvori, jer potvrđuju sudski utvrđene činjenice i doprinose borbi protiv negiranja zločina. Slične primjere vidi i kod Radislava Krstića, koji je također tražio prijevremeno puštanje i izrazio kajanje, ali mu je zahtjev odbijen.

S druge strane, istraživačica Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo ističe da se ova priznanja često nedovoljno koriste u javnom prostoru. Ona smatra da bi ona mogla pomoći u otvaranju ozbiljnijeg društvenog razgovora o odgovornosti, ali da se često svode na kratke medijske vijesti ili se dovode u pitanje zbog nedostatka “iskrenosti”.

Posebno naglašava da bi priznanja mogla otvoriti i pitanja nedovoljnog procesuiranja direktnih počinilaca, poput pripadnika jedinica koje su djelovale u okviru Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana.

Direktorica Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji Sofija Todorović smatra da su mnoga priznanja u Hagu imala i širi značaj jer sprečavaju kolektivizaciju krivice. Ona ističe da je odgovornost uvijek individualna, ali da glorifikacija zločina u ime “naroda” vodi ka opasnom prebacivanju krivice na čitave zajednice.

Stručnjakinja za tranzicijsku pravdu Adrijana Hanušić Bećirović naglašava da su izvinjenja važna za jačanje povjerenja u sudske presude i utvrđene činjenice, kao i za priznavanje patnje žrtava. Međutim, upozorava da takve izjave ne bi trebale uticati na odluke o prijevremenom puštanju, jer su kazne već odmjerene s obzirom na težinu zločina.

Historičarka Iva Vukušić ocjenjuje da je Stanišićeva izjava kratka i bez detalja, te da ne donosi suštinsku promjenu u regionalnim narativima. Ukazuje i na kontradikciju između izraženog kajanja i tvrdnje da je radio za mir, što dodatno otvara pitanje vjerodostojnosti takvih izjava.

Pitanje iskrenosti priznanja često ostaje sporno. Vukušić navodi da je teško procijeniti motive, jer se takve izjave često daju u kontekstu zahtjeva za ranije puštanje na slobodu. Slično mišljenje dijeli i Hanušić Bećirović, koja podsjeća da međunarodni standardi insistiraju na tome da izvinjenja trebaju biti usmjerena ka žrtvama, a ne korištena za proceduralne koristi.

Kolarić dodaje da ključ nije samo u ličnom kajanju, već u tome kako društvo koristi ta priznanja – da li ona doprinose razumijevanju prošlosti ili ostaju marginalizovana.

U praksi, dio osuđenih ratnih zločinaca poput Milivoja Petkovića i Brune Stojića nakon izricanja presuda također je izrazio kajanje i kasnije bio pušten na slobodu, dok su drugi, poput Biljane Plavšić, kasnije dovodili u pitanje vlastita priznanja.

Sličan primjer je i Esad Landžo, koji je nakon odslužene kazne učestvovao u dokumentarnom filmu u kojem se izvinjavao žrtvama.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da su dominantni nacionalni narativi u regionu toliko ukorijenjeni da pojedinačna priznanja teško mogu sama po sebi promijeniti širu sliku. Ona mogu biti važna kao dodatni doprinos istini, ali ne i zamjena za sistemsko suočavanje s prošlošću.

(Vijesti.ba)