Pupovac: Mržnja se u Hrvatskoj izvozi iz politike među djecu

Srpsko narodno veće (SNV) iz Zagreba je tim povodom konstatovalo da je hrvatsko društvo evoluiralo od ‘Ustani, Bane’ do ‘Ustani, Ante’, uz uvriježeni ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’.

"Ove poruke slika su društvenog i političkog miljea u kojem živim i radim. U Hrvatskoj se polako navikavamo na to da su ovakvi incidenti mogući. Zašto se štetnost takvog političkog miljea tolerira, zašto se na njega ne reagira institucionalno - javnim i političkim zaustavljanjem, na to pitanjem nemam jednoznačan odgovor", kaže za Vijesti.ba predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.

Ipak, dio hrvatske javnosti na govor mržnje često reaguje direktnije i brže od države?

PUPOVAC: To je istina. Mediji su to osudili, što je važno. Naravno, osuđuju i nevladine organizacije, istaknuti pojedinci. No, ponoviću: trend navikavanja na sve gore stanje je u porastu; spuštamo ljestvicu onoga što je neprihvatljivo, a podižemo ljestvicu onoga što je prihvatljivo. Nije dobro smanjivati vlastitu osjetljivost za ono što je neprihvatljivo.

U kojoj mjeri bi izostanak ozbiljnije reakcije hrvatskih institucija moglo biti povezana sa činjenicom da Vaša SDSS prvi put nakon dužeg niza godina nije dio vlasti? Vidite li neku promjenu u tom smislu?

PUPOVAC: Ne vidim bitnu promjenu. Dok smo bili dio vladajuće većine, napadani smo zato što smo dio vlasti. Također, vladajuća većina je napadana zato što u vlasti ima Srbe, tj. 'četnike'. Sada nas se napada zato što smo tu kao vrsta arhi-neprijatelja, kao dominantna meta napada i kao objekt mržnje. Nažalost, ta se mržnja prenosi na mlađe generacije, pa mladi ljudi oko svojih škola i javnih prostora ispisuju poruke koje su im sa drugih mjesta isporučene - bilo iz saborskih govornica, iz pojedinih medija ili iz drugih nejavnih krugova, u kojima se na mržnji prema Srbima i njihovim predstavnicima kontinuirano grade političke karijere i politički profiti. Kao što je biznis normaliziranje slušanja srpskog turbo-folka, tako je politički biznispoticanje mržnje prema ovdašnjim Srbima i njihovim predstavnicima.

Kao što je Vlada Republike Hrvatske, kako kažete, imala ministre 'četnike', tako je u Srbiji sve više 'ustaša'. Sudeći po pisanju beogradskih kontrolisanih medija, u Srbiji je, naime, danas više 'ustaša' nego što ih je ikada bilo u ustaškoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Kako to?

PUPOVAC: Takvo etiketiranje je iznimno štetno; njime se obesmišljava stvarno značenje riječi i političkih poruka koje se hoće poslati. Jezik postaje sredstvo etiketiranja, a ne razumijevanja; riječi se koriste kao etikete, ne kao znakovi, kao pojmovi koji nešto stvarno označavaju. To je jezik rulje, jezik mase; jezik u kojem se jednim pojmom označava bilo ko i bilo što. I Hrvatska i Srbija, ali i cijeli naš jezični prostor, prolaze kroz ozbiljnu političku i jezičnu degradaciju. I to ne od jučer, nažalost.

Apsurdno je nazivati ljude onim što oni nisu, tvrditi da je mutno ono što je bistro, da je crno ono što je bijelo, da je istina ono što je laž. Cilj takvog 'mučenja slike' je izjednačavanje četništva sa pripadnošću srpskom narodu, i ustaštva sa pripadnošću hrvatskom. Na kraju, stigli smo do toga da sve svoje političke protivnike u Srbiji nazivate ustašama, a u Hrvatskoj - četnicima. To obesmišljava javni govor.

Uoči formiranja Vlade premijera Andreja Plenkovića, slušali smo veoma opasno etiketiranje SDSS-a od strane Domovinskog pokreta, koji je svoje učešće u Vladi uslovio vašim neučestvovanjem. Jeste li nekada razgovarali sa tim ljudima, pitali ih kakav problem imaju sa Srbima u Hrvatskoj?

PUPOVAC: Sa onima koji političke karijere godinama grade na antisrpskom sentimentu i retorici i koji je brutalno koriste u javnom prostoru teško je voditi smislen razgovor. Poznat je stav Domovinskog pokreta o ćiriličnom pismu, o građanima srpske nacionalnosti koji su ostali živjeti u istočnoj Slavoniji, u Vukovaru, o SDSS-u, o meni kao dugogodišnjoj političkoj figuri ne samo među Srbima, nego u Hrvatskoj općenito. Mislim da to što čine nije više etiketiranje; to je pokušaj ekskomuniciranja. Ćirilicu su proglasili 'tenkovskim', 'ratnim pismom', SDSS terorističkom organizacijom koju bi trebalo zabraniti, Pupovca neprijateljem Hrvatske. O čemu onda razgovarati sa onima koji imaju punu svijest o tome što rade? Također, zašto nekome dokazivati da vaša stranka nije teroristička, da vi niste neprijatelj Hrvatske, što potvrđujete cijelim nizom poteza, na koncu i življenjem u Hrvatskoj? Njihov jezik ne traži dijalog, nego poništavanje sugovornika; njihov cilj je oslikati vas tako da ne samo oni, nego ni nitko drugi sa vama ne treba razgovarati.

Premijer Plenković je razgovarao sa Vama, ali SDSS nije uzeo u Vladu. Je li imao izbora?

PUPOVAC: Alternativa su mogli biti samo novi parlamentarni izbori. SDSS je prethodno probao formirati lijevo-liberalno-manjinsku grupaciju od manjih lijevo-liberalnih stranaka, ali dio partija tada nije bio spreman ući u koaliciju sa Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ). Dio njih danas pravi politički savez sa HDZ-om, dok je dio ostao na starim pozicijama. Dakle, moglo se ići na nove izbore, ali je premijer Plenković očito procijenio da su oni neizvjesni.

Nakon prošlih parlamentarnih izbora, više aktera su od Domovinskog pokreta, na čelu sa bivšim gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom, napravili najbolju političku udavaču. U tome je, nažalost, značajnu ulogu imao i predsjednik Zoran Milanović i drugi, koji su, umjesto oko te ekstremno desne političke stranke, napravili neku vrstu političkog kordona oko SDSS-a. I tu smo gdje smo.

Zašto je to učinio predsjednik Milanović?

PUPOVAC: Predsjednik je sa tom političkom grupacijom normalizirao komunikaciju na najvišem nivou još i prije izbora, nastojeći je pretvoriti u sredstvo političkog obračuna sa HDZ-om i premijerom Plenkovićem. Nakon toga su HDZ i premijer Plenković Domovinski pokret iskoristili za svoje zadržavanje na vlasti, istovremeno oduzimajući predsjedniku Milanoviću to 'oružje' iz ruku.

Politika predsjednika Milanovića često je kontradiktorna: s jedne strane ide u Jasenovac i osuđuje ustaške zločine, a sa druge strane dovodi u pitanje Vaš legitimitet kao lidera Srba u Hrvatskoj. Kakav odnos imate sa predsjednikom Milanovićem?

PUPOVAC: Ako želite pridobiti desno biračko tijelo ili dobar dio biračkog tijela u Hrvatskoj, najsigurnije je, ali i najlakše, udariti na Pupovca i na SDSS. Tme se služio predsjednik Republike. Iako to u posljednje vrijeme ne čujemo i ne vidimo, ostaje pitanje osebujnosti političkog djelovanja predsjednika Milanovića.

Kada je riječ o Jasenovcu, i tu padaju standardi. Čuli smo neke izjave predsjednika Milanovića, koje više idu u prilog onih sklonih reći da Jasenovac nije bio to što je bio kada je riječ o Srbima Drugim riječima, imamo problem u razumijevanju prirode i karaktera jasenovačkog logora i zločina počinjenih u vrijeme Nezavisne države Hrvatske. U tom smislu, i institucionalno i društveno slabi politika sjećanja na srpske žrtve u Drugom svjetskom ratu. Sjećanje na Jasenovac sve više postaje tema drugog reda, dok se u prvi plan stavlja sjećanje na one koji su za te zločine odgovorni.

Milanović je i dobar sagovornik svog kolege u Srbiji, sa kojim je nedavno razmjenio oštre poruke. Naravno, prvi je počeo predsjednik Aleksandar Vučić: govorio je o mogućem napadu Hrvatske na Srbiju, na šta mu je odgovoreno da Hrvatska za to nema čak ni vojsku. Dijelite li strah predsjednika Srbije?

PUPOVAC: Junačenje jednih prema drugima, kao i međusobno zastrašivanje postalo je uobičajeno javno ponašanje Srbije i Hrvatske, i to nekada u blažem, nekada u ekstremnijem obliku, poput ovoga koje spominjete. Nažalost, dva naroda koja su i sama izložena golemim globalnim sukobima – od rata u Ukrajini do sukoba na Bliskom istoku i previranja unutar same EU – umjesto da smanjuju rizike, ulaze u verbalne ratne igre i takmičenja u naoružavanju. To smo već gledali u prošlosti i znamo kako se završilo – ni časno ni slavno, kako za srpski, tako i za hrvatski narod.

Koliko ovakve izjave predsjednika Vučića dodatno komplikuju položaj Srba u Hrvatskoj, koji se danas praktično nalaze na brisanom prostoru?

PUPOVAC: Sigurno ne doprinose unapređenju našeg položaja. Kada se Hrvati u Srbiji prikazuju kao ustaše ili kao prijetnja, to ne pomaže Srbima u Hrvatskoj, niti Hrvatima u Srbiji. I obrnuto: kada se Srbija, Srbi ili predsjednik Vučić slikaju na iskrivljen način, u bojama i slikama koje ne odgovaraju realnosti, to se prenosi na Srbe koji žive u Hrvatskoj. Posebno je problematično kada se ta retorika povezuje ne samo sa aktualnim naoružavanjem i tobožnjim ratnim opasnostima, nego i sa ratnim sjećanjima iz devedesetih. Ponekad izgleda kao da, retorički, taj rat nikada nije prekinut.

Kada kažete da predsjednika Vučića u Hrvatskoj slikaju na iskrivljen način, na šta konkretno mislite?

PUPOVAC: To su različiti oblici slikanja. Neki od njih se u samom Beogradu kasnije koriste da bi se Hrvatsku slikalo kao neprijatelja. Suštinski, glavni politički sukob odvija se unutar Srbije, a Hrvatska se ponekad koristi kao sredstvo u tim sukobima, iako nije stvarni akter, kako to ponekad tvrde predstavnici vlasti u Srbiji.

Zašto Vas nema u Beogradu?

PUPOVAC: Dolazim u Beograd...

Javnost Vas dugo nije vidjela u društvu Vučića, to sam Vas pitala.

PUPOVAC: Sa Srbijom sam povezan kao predstavnik srpskog naroda u Hrvatskoj i veoma mi je u tom smislu važna suradnja sa Beogradom. Ipak, znam da događaji u Srbiji mogu značajno utjecati ne samo na ostvarivanje prava Srba u Hrvatskoj, nego i na stanje u našoj regiji, na budućnost same Srbije. Ako u tom smislu ne mogu pomoći, ako se prostor za pomoć veoma sužava ili nestaje, ne ostaje mi drugo - koliko god to imalo svoje negativne i loše strane - do da se primarno posvetim brizi o prilikama u hrvatskom društvu i položaju Srba u Hrvatskoj. Šteta, jer ima mnogo stvari koje bi se kroz suradnju sa Srbijom mogle promijeniti. Nažalost, političke okolnosti u Srbiji više nisu takve da je to moguće.

Šta je uticalo na to da se tako dugo niste ni čuli ni vidjeli sa predsjednikom Vučićem?

PUPOVAC: Politički i građanski sukobi u Srbiji postali su takvi da očito ne ostavljaju mnogo prostora za doprinos - bilo u razgovoru, bilo u komunikaciji, bilo u nekoj formi suradnje. Štoviše, procijenjeno je da bi to moglo biti zloupotrebljeno, da bi moglo naštetiti samim odnosima u Srbiji ili odnosima u Hrvatskoj. I to je razlog zbog kojega smo u ovoj situaciji.
Ako se komunikacija ne može razvijati i ne može graditi, onda je bolje sačekati vrijeme kada će to biti moguće.

Zvanični Beograd prošlogodišnju proslavu Božića u organizaciji Vašeg Srpskog narodnog vijeća očito nije doživio kao Vašu pomoć, naprotiv: dodjela nagrada srpskim umjetnicima protumačena je kao Vaša podrška pobunjenim studentima u Srbiji. Jesu li imali pravo?

PUPOVAC: To je bio nesretan događaj, koji bi najbolje bilo zaboraviti. Našu nagradu, one koji su nagrađeni, poruke koje su se tom prilikom mogle čuti trebalo bi čuvati kao vrijednosti do kojih nam je stalo. Kada govorim o pomoći Srbiji, sve što sam uspio napraviti u Hrvatskoj, radio sam, dok je to bilo moguće, kroz izgradnju političkog dijaloga i pokušaj stvaranja nacionalnog konsenzusa. Danas je to u Hrvatskoj sve teže postići. U Srbiji još i teže. Ipak,volio bih da mogu doprinijeti da se sukob ne produbljuje na štetu same Srbije. No, sve je više onih izvan naše regije koji kažu - pustimo ih da se sami između sebe tuku. To nije dobar put, a, iako ponekad tako izgleda, nadam se da nije i dominantno opredjeljenje. Očekivao bih da oni u Evropskoj uniji koji imaju političku moć razumiju da se unutrašnji sukobi u Srbiji ne smiju produbljivati, nego pretvarati u novu, emancipatorsku političku energiju koja Srbiji može donijeti stabilnost, napredak i relevantnost kakvu je ona za Evropu znala imati.

Odnosi Srbije i Hrvatske bili su bolji za vrijeme predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Je li bila riječ o personalnom odnosu sa predsjednikom Vučićem ili su takve bile političke okolnosti?

PUPOVAC: Bilo je tu i ličnih odnosa, ali i vanjskopolitičkih očekivanja, u koja su se tada uklapala i predsjednica Grabar Kitarović i predsjednik Vučić. Danas tih očekivanja nema. Dobar dio prostora nekadašnje Jugoslavije postao je politička vjetrometina. Posebno Srbija. Nestala su čak i nastojanja da stvari samo izgledaju bolje nego što jesu. Danas nemamo ozbiljnih incidenata, osim verbalnih, ali nemamo ni suštinsku suradnju. Ona se svodi na razmjenu turbo-folk i ostalih pjevača, na razmjenu radne snage i robe, dok politički odnosi stagniraju. Stoji se u mjestu iz kojeg se preuzimaju određene geopolitičke pozicije, što samo po sebi stvara političku napetost između Srbije i Hrvatske.

Zašto kažete da se od Srbije više ne očekuje ono što se očekivalo?

PUPOVAC: Interesovanja SAD, EU, Berlinskog procesa, kao i različitih instrumenata koji su do sada vodili računa o regionalnoj suradnji - političkoj, kulturnoj, ekonomskoj, obrazovnoj, sigurnosnoj - više nema. Regija je prepuštena vlastitim unutrašnjim dinamikama i dojam je da se između politika Hrvatske i Srbije stvara neka vrsta nevidljive distance, kao da je riječ o dva različitasvijeta; o prostoru snažno podijeljenom nevidljivim plotom, preko kojega se uglavnom razmjenjuju rđave poruke.

Krajem šezdesetih godina prošloga vijeka, Marko Nikezić je Srbima u Bosni i Hercegovini poručio da njihov glavni grad nije Beograd, nego - Sarajevo. Ne pominjem to slučajno: za razliku od ostalih lidera Srba u državama nekadašnje Jugoslavije, prvi ste i jedini odbili da prihvatite ponižavajući status koji Vam je ponudio zvanični Beograd; lojalni ste svojoj državi, štite i njene i interese naroda koji predstavljate, kulturno se i civilizovano ophodite prema političkim i ostalim protivnicima. Imate li poruku za Srbe u regionu?

PUPOVAC: Sve što radim posljednjih trideset godina uglavnom je javno vidljivo i prepoznatljivo, što mogu vidjeti predstavnici naroda - kako srpskoga, tako i ostalih. Bez obzira na to koliko neke pozicije mogu izgledati slične, svaka zajednica ima svoje specifičnosti; nema univerzalnih odgovora i rješenja. Rado bih podijelio, i to sam nekad činio, svoja iskustva sa drugima predstavnicima Srba u državama nekadašnje Jugoslavije. Ipak, uvijek vodim računa o tome da ne znam baš sve što oni znaju, da ne hodam u njihovim cipelama. Mislim da svako od nas mora razumjeti kontekst u kojem djeluje i graditi politiku dijaloga, a ne sukoba. Najzad, želim Vas podsjetiti da sam u politiku ušao u vrijeme velikih očekivanja od demokratizacije, no se sve brzo pretvorilo u ratne bubnjeve i ratne trube. Nakon više od tri decenije, mogu reći da je glavna zadaća ostala ista – čuvati mir i onu vrstu politike koji vas neće svrstati u ratne trubače i ratne bubnjare.

Razgovarala: Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)